2 Kings 4

1A jedna između žena sinova proročkih povika k Jelisiju govoreći: sluga tvoj, muž moj, umrije, i ti znaš da se sluga tvoj bojao Gospoda; pa sada dođe rukodavalac da mi uzme dva sina u roblje. 2A Jelisije joj reče: što ću ti? kaži mi šta imaš u kući? A ona reče: sluškinja tvoja nema u kući ništa do sudić ulja.

3A on joj reče: idi, išti u naruč praznijeh sudova u svijeh susjeda svojih, nemoj malo da išteš. 4Pa otidi, i zatvori se u kuću sa sinovima svojim, pa onda naljevaj u sve sudove, i kad se koji napuni, kaži neka uklone.

5I ona otide od njega, i zatvori se u kuću sa sinovima svojim; oni joj dodavahu a ona naljevaše. 6A kad se sudovi napuniše, ona reče sinu svojemu: daj još jedan sud. A on joj reče: nema više. Tada stade ulje.

7Potom ona otide i kaza čovjeku Božijemu; a on joj reče: idi, prodaj ulje, i oduži se; a što preteče, onijem se hrani sa svojim sinovima.

8Poslije toga jednom iđaše Jelisije kroz Sunam, a ondje bijaše bogata žena, koja ga ustavi da jede hljeba; i otada kad god prolažaše, uvraćaše se k njoj da jede hljeba. 9I ona reče mužu svojemu: gle, vidim da je svet čovjek Božji ovaj što sve prolazi ovuda.

10Da načinimo malu klijet, i da mu namjestimo postelju i sto i stolicu i svijetnjak, pa kad dođe k nama, neka se tu skloni. 11Potom on dođe jednom onamo, i ušav u klijet počinu ondje.

12I reče momku svojemu Gijeziju: zovi Sunamku. I on je dozva; i ona stade pred njim. 13I on reče Gijeziju: kaži joj: eto staraš se za nas svakojako; šta hoćeš da ti učinim? imaš li što da govorim caru ili vojvodi? A ona reče: ja živim usred svojega naroda.

14A on reče: šta bih joj dakle učinio? A Gijezije reče: eto nema sina, a muž joj je star. 15A on reče: zovi je. I on je dozva, i ona stade na vratima. 16A on reče: do godine u ovo doba grlićeš sina. A ona reče: nemoj gospodaru moj, čovječe Božji, nemoj varati sluškinje svoje.

17I zatrudnje žena, i rodi sina druge godine u isto doba, kao što joj reče Jelisije. 18I dijete odraste. I jednom izide k ocu svojemu k žeteocima; 19I reče ocu svojemu: jaoh glava, jaoh glava! A on reče momku: nosi ga materi. 20I on ga uze i odnese materi njegovoj, i leža na krilu njezinu do podne, pa umrije.

21Tada otide ona gore, i namjesti ga u postelju čovjeka Božijega, i zatvorivši ga izide. 22Potom viknu muža svojega i reče mu: pošlji mi jednoga momka i jednu magaricu da otrčim do čovjeka Božijega i da se vratim.

23A on reče: zašto danas hoćeš da ideš k njemu? niti je mladina ni subota. A ona reče: ne brini se. 24I ona osamarivši magaricu reče momku svojemu: vodi i idi i nemoj zastajati mene radi na putu dokle ti ne kažem.

25Tako pošavši dođe k čovjeku Božijemu na goru Karmilsku. A kad je čovjek Božji ugleda gdje ide k njemu, reče Gijeziju sluzi svojemu: evo Sunamke.

26Trči sad pred nju i reci joj: jesi li zdravo? je li zdravo muž tvoj? je li zdravo sin tvoj? A ona reče: zdravo smo.

27A kad dođe k čovjeku Božijemu na goru, zagrli mu noge, a Gijezije pristupi da je otjera; ali čovjek Božji reče: ostavi je, jer joj je duša u jadu, a Gospod sakri od mene i ne javi mi.

28A ona reče: jesam li iskala sina od gospodara svojega? nijesam li kazala: nemoj me varati? 29A on reče Gijeziju: opaši se i uzmi štap moj u ruku, pa idi; ako sretneš koga, nemoj ga pozdravljati, i ako te ko pozdravi, nemoj mu odgovarati, i metni moj štap na lice djetetu.

30A mati djetinja reče: tako da je živ Gospod i tako da je živa duša tvoja, neću te se ostaviti. Tada on usta i pođe za njom. 31A Gijezije otide naprijed i metnu štap na lice djetetu, ali ne bi glasa ni osjećanja. Tada se vrati preda nj, i javi mu govoreći: ne probudi se dijete.

32I Jelisije uđe u kuću, i gle, dijete mrtvo leži na njegovoj postelji. 33I ušav zatvori se s djetetom, i pomoli se Gospodu. 34Potom stade na postelju i leže na dijete metnuv usta svoja na usta djetetu, i oči svoje na oči njegove, i dlanove svoje na njegove dlanove, i pruži se nad njim, te se zagrija tijelo djetetu.

35Potom usta, i prijeđe po kući jednom tamo i jednom amo, potom otide opet i pruži se nad djetetom. I kihnu dijete sedam puta, i otvori dijete oči svoje. 36Tada dozva Gijezija i reče mu: zovi Sunamku. I on je dozva, te dođe k njemu. I on joj reče: uzmi sina svojega. 37I ona ušavši pade k nogama njegovijem, i pokloni mu se do zemlje, i uzevši sina svojega otide.

38Potom vrati se Jelisije u Galgal. A bijaše glad u onoj zemlji, i sinovi proročki sjeđahu pred njim; a on reče momku svojemu: pristavi veliki lonac i skuhaj zelja sinovima proročkim. 39A jedan otide u polje da nabere zelja, i nađe divlju lozu i nabra s nje divljih tikvica pun plašt, i došavši sasiječe ih u lonac gdje bješe zelje, jer ih ne poznavahu.

40I usuše ljudma da jedu; a kad stadoše jesti onoga zelja, povikaše govoreći: smrt je u loncu, čovječe Božji! I ne mogahu jesti. 41A on reče: donesite brašna. I sasu brašno u lonac, i reče: uspi ljudma, neka jedu. I ne bi više nikakoga zla u loncu.

42A dođe neko iz Val-Salise, i donese čovjeku Božijemu hljeba od prvina, dvadeset hljebova ječmenijeh, i novijeh zrna u klasu. A on reče: postavi narodu, neka jedu. 43A sluga mu reče: kako ću to postaviti pred sto ljudi? Opet reče: postavi narodu, neka jedu; jer je tako kazao Gospod: ješće, i preteći će. A on im postavi, te jedoše; i preteče po riječi Gospodnjoj.

44